U vrijeme tromjesečne opsade, brutalnih bombardiranja i uličnih bitaka za grad, emotivna radijska javljanja Siniše Glavaševića bila su više od ratnih izvješća i više od informacije, kako za Vukovarce u skloništima tako i za ostatak Hrvatske. Sinišin je glas postao simbol vukovarske obrane, otpora i prkosa, dokaz da je grad još živ. Ali taj glas, koji je dizao moral i poticao vjeru u obranu i opstanak grada, postaje i veliki neprijatelj zapovjednicima opsade. Nakon pada grada Siniša je potražio utočište u bolnici, koja se činila kao najsigurnije mjesto. JNA je s predstavnicima hrvatske Vlade i uz jamstva Europskih promatrača potpisala sporazum o neutralizaciji bolnice, prema kojem evakuaciju provodi Međunarodni crveni križ, a niti jedan vojnik niti jedne vojske ne može od tog trenutka ući u bolnicu. Međutim JNA ignorira sporazum, preuzima bolnicu, odvodi Sinišu zajedno s drugih 265 muškaraca i otad im se gubi svaki trag. Pet i pol godina kasnije, njegovo je tijelo ekshumirano i identificirano među žrtvama masovne grobnice Ovčara. U sudskim procesima koji su vođeni u Haagu i u Beogradu nije do kraja istraženo kako je ubijen glas koji je postao simbol vukovarskog otpora. Priča o Siniši ispričana je kroz njegove ratne izvještaje, u razgovoru s europskim i domaćim promatračima, intelektualcima-aktivistima, političarima, novinarima, ukratko svima onima koji mogu pridonijeti odgovoru na pitanje - tko je odlučio zaustaviti glas? Siniša nam je ostavio priču napisanu u vrijeme opsade vođenu pitanjima: "Tko će ostati ako svi odustanemo od sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude?".