Straight Outta Compton
SAD, 2015., 147 min.
Režija: F. Gary Gray
Uloge: O'Shea Jackson Jr., Corey Hawkins, Jason Mitchell, Paul Giamatti, Aldis Hodge, Neil Brown Jr.
ocjena 6 / 10
Jedna od najčešćih zamjerki na račun Hollywooda, kako u prošlosti, tako i u danas, je ta da američka filmska industrija tradicionalno predstavlja jedan od najvidljivijih, ali i najefikasnijih propagandnih oruđa američke vlade. Pri tome se kao jedan od najčešćih primjera navodi promoviranje tzv. “američkog sna”, odnosno tvrdi kako je Hollywood najzaslužniji za predodžbu prema kojoj u Americi ama baš svatko, bez obzira na skromnost svog podrijetla, može steći bogatstvo, slavu, ugled i pripadati eliti, ako u taj pothvat uloži dovoljno truda. S druge strane, teško bi se moglo reći da Hollywood u posljednje vrijeme takvu formulu koristi kao zaplet svojih filmova (s izuzetkom sentimentalnih sezonskih “lovaca na Oscare” gdje je protagonist opterećen fizičkim ili psihičkim deformitetom). Kao razlog bi se moglo navesti to da filmovi, prije sve oni komercijalni, danas sve više ovise o mladoj publici, koja nema ništa protiv da se prikazuje kako netko stječe novac, moć i slavu, ali im nekako nije cool pokazivati dio u kome se za to moraju prolijevati krv, znoj i suze. Barem kada put do bogatstva sam po sebi nije naročito intrigantan ili atraktivan. Straight Outta Compton zato predstavlja zanimljiv izuzetak – ne samo da je riječ o filmu koji eksplicitno prikazuje ostvarenje američkog sna, nego počinje na mjestu koje predstavlja njegovu antitezu.
Država nisu uselili dobrovoljno, koji su stoljećima živjeli kao robovi, a nakon oslobođenja desetljećima pod režimom institucionalne rasne segregacije te, usprkos svim pričama o jednakosti i bratstvu među Amerikancima, živjeli i bili smatrani građanima drugog reda. Priča započinje 1986. godina, u vrijeme kada pod Reaganom nastaju sve veće socijalne razlike, ali i počinje veliki “rat protiv droge”, čije su žrtve upravo Afroamerikanci, često prisiljeni zbog siromaštva i nezaposlenosti kruh na stolu tražiti dilanjem i upadati u vrzino kolo nasilja, policijskog iživljavanja i krvavih obračuna među bandama. Jedan od njih je Eric Lynn Wright iliti Eazy E (Mitchell), mladić iz problematičnog kalifornijskog naselja Compton koji je kroz trgovinu drogom otkrio nešto nalik poslovnom talentu, ali koji bi ipak kao karijeru odabrao nešto s manje rizika. Kao jedno od rješenja nudi mu se suradnja s prijateljem Andreom Romelle Youngom ili Dr. Dreom (Hawkins), koji za život zarađuje kao DJ u klubu. Njima se priključi i mladi O’Shea Jackson ili Ice Cube (Jackson), koji se ističe spisateljskim talentom, te počne pisati tekstove za pjesme o surovoj stvarnosti koja ih okružuje, stvorivši žanr koji će kasnije postati poznat kao “gangsta rap”. Kada se njima priključe MC Ren (Hodge) i DJ Yella (Brown) nastaje grupa koja će postati poznata kao N.W.A. Nakon što židovski menadžer Jerry Heller (Giamatti) postane prvi bijelac koji prepoznaje njihov talent te im otvori vrata glazbenog establishmenta, N.W.A. u roku od nekoliko godina postaje globalni fenomen, pri čemu kontroverze oko tekstova i pokušaji cenzure samo cementiraju legendu o “crnim Beatlesima”. Petorka se, međutim, sve teže nosi s posljedicama naglog uspjeha, pri čemu pretjerano uživanje u drogi i ženama kod nekih članova predstavlja manji problem od sve većih razilaženja oko podjele novca. To dovede do izuzetno ružne svađe i raspada grupe koji će dobiti i nasilnu komponentu.
Straight Outta Compton predstavljao je jedno od najvećih iznenađenja američkog filmskog ljeta, pri čemu se njegov komercijalni uspjeh najčešće tumači time da je privukao afroameričku publiku, pogotovo mlade muškarce koji su se identificirali s protagonistima. Dio kritike je, pak, uspjeh filma protumačio i njegovom društvenom relevantnošću, odnosno da je problem policijskog nasilja prema Afroamerikancima, koji predstavlja jednim od lajtmotiva radnje, danas jednako aktualan i kao prije tri desetljeća. U svojoj suštini je Straight Outta Compton ništa drugo do zanatski ispeglani biografski film koji nimalo ne skreće od formule koja je donijela uspjeh njegovim puno hvaljenijim prethodnicima kao što suRay i Hod po rubu. Fanovima protagonista, odnosno okorjelim poklonicima “gangsta rapa”, film neće pokazati ništa što prethodno nisu znali, ali se zato režiser F. Gary Gray, inače poznat po “tvrdim” akcijadama, pobrinuo da inače banalni sadržaj iz scenarija Jonathana Hermana i Andree Berloffa stavi u prilično atraktivan paket. Tako se film može pohvaliti vrlo dobrom rekonstrukcijom epohe, uključujući kvazidokumentarne sekvence nereda u Los Angelesu 1992. godine, scene u kojima se rekonsturira legendarni koncert N.W.A. u Detroitu ali i spektakularno razularene zabave. Glumačka ekipa je prilično dobra, pri čemu posebno valja istaknuti O’Sheu Jacksona Juniora, koji u filmu izuzetno uvjerljivo tumači lik vlastitog oca; najbolji posao obavio je Giamatti, prikazavši lik s kojim će publika suosjećati bez obzira na njegovu moralnu ambivalentnost.
Najveće zamjerke će Straight Outta Compton dobiti prije svega zbog onoga što u filmu nije prikazano. To se odnosi na incidente koji su počinili neki od protagonista, a zbog kojih je “gangsta rap” i bez “problematičnih” stihova došao na zao glas. Dežurnim dušebrižnicima, pogotovo onima feminističke orijentacije, vjerojatno se neće dopasti ni prikaz žena kao jednokratnih predmeta za uživanje; od tog stereotipa (koji također ide uz za današnji Hollywood neobično eksplicitni seks i golotinju) odustat će se tek na kraju kad se trojka glavnih protagonista pokušava smiriti i skrasiti, a pri čemu Eazy E-ju u tome dosta pomaže njegova djevojka Tomica, čiji lik tumači Cara Patterson. Ona je, pak, zajedno sa samim Dr. Dreom i Ice Cubeom, jedan od producenata filma, pa to možda najbolje objašnjava primjetan nedostatak objektivnosti. To, međutim, i nije neki preveliki problem, s obzirom da Hollywood nikada nije bio naročito pouzdani izvor povijesnih podataka. Straight Outta Compton daleko bolje funkcionira kao eskapističko-nostalgično korištenje priče o momcima s dna koji su stigli do vrha, odnosno dva sata u kojima se gledatelj odmori od svijeta u kojemu su takve priče prilično rijetke.
Dragan Antulov powered by fak.hr