Velika Britanija, 95 min, 2015.
Režija: Andrew Haigh
Uloge: Charlotte Rampling, Tom Courtenay
Ocjena 9 / 10
Za vezu ili brak je ljubav otprilike isto što i talent za bavljenje sportom ili umjetnošću: onaj sastojak koji je neophodan da bi to bilo moguće, ali ipak ne može stajati sam. Ono drugo što je neophodno je odlučnost, posvećenost, pamet i vrlo uporan rad. Opet, za razliku od karijere u sportu ili umjetnosti, ne postoji ona jedna točka bez povratka kada možemo reći: "To je to, što sam napravio, napravio sam" i završiti karijeru ili živjeti od stare slave. Na našim vezama radimo dok smo živi.
Naši junaci bračni su par Mercer, učiteljica Kate (Rampling) i tvornički poslovođa Geoff (Courtenay), oboje u mirovini, bez djece, sa psom i idiličnom kućicom malo van grada. Film ih prati kako se spremaju proslaviti 45. godišnjicu braka, kroz šest dana priprema. Cifra od 45 jest malo "ćoškasta", ali je za 40. godišnjicu Geoff bio ozbiljno bolestan, a 50. se u tim godinama čini kao neizvjesna budućnost, daleka otprilike koliko je meni bila 2015. godina kada sam prvi put gledao Back to The Future. Iako se čini da ih u njihovom idiličnom životu može omesti samo smrt, vratimo se na pasus iznad: veze su konstantan rad i šest dana je sasvim dovoljno da se uništi ono što je stvarano 45 godina.
Sve počinje sa pismom iz Švicarske. "Našli su moju Katyu", kaže Geoff, misleći na svoju curu od prije 50 godina koja je stradala u planinarskoj nesreći i ostala zamrznuta u glečeru, vječito mlada, lijepa i netaknuta, onako kako je se on sjeća. Kate je isprva spremna pružiti mužu podršku, ipak taj događaj nema ništa s njom i datira od prije nego što su se upoznali, a i borba sa takvim duhom nema smisla. Uostalom, nije li nas popularna psihologija učila da novim ljubavima ne govorimo o prošlim? Nemam pojma zašto, valjda nije pristojno, a može i preplašiti partnera u ranoj fazi.
Zapravo, tu je prisvojna zamjenica "moja" najmanji od svih problema, svi mi imamo život prije naših sadašnjih partnera i ponekad nam taj život odnese nekog tko nam je bio bitan. Mi imamo prava na svoja sjećanja i svoje uspomene. Problem je, međutim, u tome kako se Geoff počinje ponašati (cigarete, osamljivanje, podgrijani interes za Kierkegarda i sasvim novi za klimatske promjene, kao i nedostatak istog za druženje u bilo kom obliku) i o čemu razmišlja veći dio dana i na koji način, a o čemu ne, a morao bi. Što se Kate tiče, borba sa duhom pokojnice je možda besmislena i uzaludna, ali ni u kom slučaju nije bez posljedica. Naš ego može podnijeti samo toliko.
Nekadašnji asistent montaže, Andrew Haigh je kao redatelj pažnju na sebe skrenuo sa gay filmom Weekend (2011), jednom iskrenom, beskompromisnom i neobičnom ljubavnom pričom. Opet, postavlja se pitanje može li relativno mlad čovjek i autor samo dva dugometražna filma na najbolji način shvatiti problematiku ljubavi i uspomena u starosti. 45 Years je umjetnički izuzetno ambiciozan, u izvedbi siguran i potpuno uspio film.
Više od toga, ovdje imamo razmatranje pojma vremena kroz dvije oponirajuće ljubavi, koje su obje istovremeno i "mlade" i "stare", svaka na svoj suprotan način. Nije Katya bez razloga ostala zamrznuta i vječito mlada, kao što ni Kate nije slučajno ostarila. Geoffova ljubav prema Katyi je mlada zato što je on tad bio mlad, a stara zato što je naprosto u prošlosti, iako se proteže do sadašnjosti. Ljubav prema Kate je stara jer su ostarili zajedno, a opet mlada jer je svježa i još uvijek traje. Vrijeme je istovremeno apsolutno i relativno, utječe na jedan način na cijeli svijet, a na potpuno drugi na naše privatne živote.
U tom smislu su izuzetno važni izbor glumaca i detalja vezanih za likove i njihov zajednički život. Haigh tako ubacuje muziku njihove mladosti, iz 60-ih prije hippie pokreta i kroz dijaloge svojih protagonista diskretno slika kako se vrijeme promijenilo i kako su se oni promijenili s vremenom. U tom smislu izbor ikona pobunjeničkog duha i seksualnog oslobađanja iz 60-ih i 70-ih nije nimalo slučajan, a prilika da ih vidimo ostarjele je neprocjenjivo vrijedna. Ljubavi su možda Geoffove i Tom Courtenay ga odlično portretira u svojim staračkim reminiscencijama i pitanjima što bi bilo kad bi bilo, ali mi događaje pratimo uglavnom iz perspektive Kate i Charlotte Rampling hrabro i sa integritetom nosi nemalu emotivnu težinu filma. Ona nijansirano i nimalo patetično igra ulogu žene čiji se život polako rastače pred očima, a ona ima vrlo ograničene mogućnosti da napravi nešto po tom pitanju.
Film je možda Haighov i njegov pametni scenarij i diskretna režija kompetentno zaokružuju temu, ali su i glumci svakako zaslužni za to da ne možemo odvojiti oči od ekrana. Charlotte Rampling je dobila nominaciju za Oscara, Tomu Courtenayu je ona bez nekog posebnog razloga izmakla. Svejedno, zbog slojevite priče i situacije koja tjera na razmišljanje i zbog njih dvoje, 45 Years je obavezna filmska lektira.
Marko Stojiljković powered by fak.hr